krov nad glavom

Krov nad glavom

Od malena se u mom okruženju pričaju priče o korupciji, ali mene nekako nisu doticale jer me nisu lično pogađale. Odabrala sam da odrastam sa „ružičastim naočarama“. Učili su me da je sve moguće dobiti kada dovoljno želiš, jer se onda mnogo i trudiš, a nagrada neizostavno stiže, pre ili kasnije. Prvi put kada sam osetila na svojoj koži da svet ne funkcioniše po tim pravilima, bolelo je. Jako je bolelo. Ali, ne sam taj poraz, već poljuljano tlo pod nogama i uzdrmani koreni moralnog postupanja za koje se grčevito držiš čitav život.

Oduvek sam želela da studiram, ali sam znala da će zbog porodičnog materijalnog stanja, to biti moguće samo ukoliko budem na budžetu, živim u studentskom domu i ostvarim pravo na stipendiju. U suprotnom – ostajem u selu. Shodno tome, jako sam se trudila u srednjoj školi da ostvarim odličan uspeh. S obzirom na to da sam imala mnogo obaveza u kući u seoskoj sredini i da sam putovala daleko u školu, moj uspeh je bio mnogo bolji od očekivanog, uvek iznad 4,7. Davala sam sve od sebe i bila među par najboljih đaka u odeljenju, u školi koja je u okrugu važila za najtežu. Znala sam da će takav uspeh okvirno biti dovoljan za ostvarivanje prava na studentski dom. Prijemni za željeni fakultet  pripremala sam temeljno i dugo i upisala sam se kao visoko rangirana, na budžetu. Prvi cilj – ispunjen!

Zatim sam predala dokumenta na konkurs za dom i strepela do izlaska preliminarne liste. Bukvalno sam sanjala da otvaram listu i da me nema ni pod jednim rednim brojem. Kad je izašla lista, nastupilo je mojih najdužih par minuta u životu, dok sam tražila svoje ime. Bila sam poslednja iznad crte! Te godine se prijavilo puno vukovaca. Ali, nema veze, ostvarila sam pravo na dom! Skočila sam od sreće! Međutim, videla sam da je konkurisala i drugarica iz odeljenja, za koju sam znala da ima svoj stan u gradu u kojem smo upisale fakulte. Ona je bila ispod crte. Strepela sam do izlaska konačne liste, da se stanje ne promeni, a onda sam je srela u gradu. Rekla mi je: „Samo da znaš da je moj tata našao vezu za dom, kupiće mi mesto. Ne nadaj se da selidbi“. Klecnula su mi kolena, ali nisam joj ništa poverovala, ostala sam u svojoj utopiji. Sutradan je izašla lista i ja sam se pomerila za jedno mesto! Ona je dobila još poena za „loše“ materijalno stanje i dobila dom, a ja sam sada bila prva ispod crte. Meni je to tada izgledalo kao smak sveta, rušenje svega o čemu sam maštala. Plakala sam danima. Onda su moji došli sa vešću da su uspeli da podignu kredit, jer znaju koliko želim da studiram i da će mi omogućiti da stanujem privatno u toj prvoj godini studija. Koja me sreća prepravila! Našla sam stan, sa još jednom brucoškinjom, a onda su me nakon mesec dana pozvali iz Studentske službe da mi ponude mesto u domu koje se u međuvremenu oslobodilo. Preselila sam se u dom i tu ostala do kraja svojih studija. Završila sam fakultet koji sam želela i primala sam stipendiju sve vreme. Radim posao o kome sam maštala, u mnogo sam boljoj materijalnoj situaciji, pa često pomažem i roditeljima. Devojka sa kojom sam mesec dana bila u stanu mi je sada najbolja drugarica, a uskoro i kuma.

Kasnije sam čula da je devojka zbog koje sam prvobitno izgubila pravo na dom, odustala od fakulteta. Kako god, nisam ljuta konkretno na nju, bila je nezrela i samo se prilagodila ovom društvu, bez razmišljanja. Nije znala kako je kad od nečije odluke zavisi tvoje egzistencijalno pitanje. Ljuta sam na sistem koji dozvoljava i čak promoviše takve stvari! Ljuta sam na sve koji su deo lanca, jer on ne bi funkcionisao ni bez onih koji daju, ni bez onih koji primaju mito.

A.J.